Svi imaju svoju jubavnu pricu. Ipak je njena bila drugacija. Zivela je za vikend i za to kada ce ga opet videti. Pri svakom novom rastanku mali deo nje je odnosio. Jednom je resio da stavi tacku na njihovu pricu, ali ona nije to mogla da podnese. Pri samoj pomisli da ce je naterati da zivi bez njega, da ce se opet buditi sama, da nece imati ko da je pokrije kada zaspi i zaboravi ona bi pozelela da je nema, da ne postoji. Pricala mi je kako ga nije dobro znala i stalno su vidjali neka srca cak i od onog izrovarenog puta i tako sedeli i gledali zalaske a onda zvezde.. Rekla mi je da kad se prvi put probudila pored njega da je znala da ce to biti za ceo zivot, da vise nema potrebe za traganjem. Ali odlucio je da ostane bez nje. I pogodite, pustila ga je da ode i da bude srecan pa makar i bez nje. Resila je da stavi tacku na sve zato sto je znala da ne moze vise da trazi da ostane. Suvise je gresila da bi on to vise mogao da prasta. Poslednji put je seo u svoj autobus i nije je video kako je gledala dok je ulazio u njega. Stajala je u njegovom duksu iza jednog zida i plakala dugo. Onda je skinula duks i ostavila ga na mesto koje je poslednje zgazio i time sahranila jednu ljubav.
Нема коментара:
Постави коментар