Dva puta su ispred mene. Jedan je bio skoro zaboravljen iza negde. Vratio se kao da nikad nije ni otisao. Na istom mestu. Sa istim ljudima. Osetila sam knedlu u grlu, suze u ocima i imala osmeh koji nisam mogla da skinem sa lica. Pitao me je: Mislis da ne vide? Nije mi bilo jasno sta da ne vide. Onda je rekao: Tvoju ruku oko mene (koju sam stavila iz navike), tvoj osmeh i moj koji ne spada s lica (onda sam shvatila da mi se vilica ukocila tako), tvoju ruku u mojoj ( osetila sam u momentu dlanove koji se znoje), i tvoje oci pune suza ( bilo je tako mislila sam da ce iz njih svakog trena iskociti reka). Zagrlila sam ga sa istovremenim zadovoljstvom zato sto je pored mene i krivicom zato sto ne trebam to da radim. Udaljili smo se od guzve. Pocele su noge da mi se tresu i da se nesto u meni sto se dugo skupljalo izaslo na povrsinu. Prisao mi sje i rekao, zazmuri i smiri se. Tako je blizu bio da sam mogla da osetim njegov dobro poznati miris u koji bih ranije uronila i osecala se kao malo dete. Jos vise sam se tresla, opet sam bila na ivici da zaplacem. Svi nadju biser u skoljci, ja sam svoj biser bacila zato sto ga nisam videla, nije bio sjajan kao sto je sada. Nema krivice, nema nicega.
Нема коментара:
Постави коментар